O podvizima nalik onom koji je upravo načinio fudbalski klub Leicester City do sada smo mogli da čitamo u knjigama epske fantastike. Gde mali David pobedi moćnog Golijata, gde junaci imaju magije pa mogu da hodaju po vodi ili pretvaraju vodu u vino, ili kao u još poznatijoj knjizi, gde mali ljudi bace prsten u vatru i pobede moćno zlo. Ovi momci nisu imali pomoć nikakve magije, pa ipak pobedili Golijata i moćno zlo.

Leicester City nikako nije siromašan klub, on ima pristojan stadion, njegovi igrači više nego pristojno zarađuju. Kada se uporedi sa većinom klubova koji se takmiče u „slabijim“ fudbalskim ligama, on bi bio dobrostojeći klub. Ali kada ga uporedimo sa njegovim direktnim protivnicima, on jeste siromašan klub. Ceo njegov tim je, bar pre početka ove sezone, vredeo koliko jedan prosečan odbrambeni igrač (a oni su obično najjeftiniji) u nekom od „velikih“ klubova, koji u ovom slušaju predstavljaju sve ono što ne valja u modernom fudbalu, a i sportu uopšte.

Pobeda ovog tima, možda samo na trenutak, svim ljubiteljima fudbala vraća nadu da bolji dani predstoje. Dani kada je imalo smisla gledati fudbal i navijati za neki tim. Kada je talenat i kvalitet igrača bio najvažnija stvar, a ne njegova marketinška vrednost oličena u količini dresova koje može da proda na dalekom istoku.

Da li će ovaj istorijski uspeh imati nekakvog uticaja na fudbal u budućnosti, ostaje da se vidi. Ono kako sada stvari stoje, fudbalski timovi su na putu da postanu oličenje iskonskog zla predstavljenog multinacionalnim korporacijama, a fudbal je na putu da postane obična cirkuska zabava, sa uveliko preplaćenim klovnovima na terenu. Već neko vreme nad evropskim fudbalom kruži ideja o kreiranju jedne vrhunske evropske lige u kojoj bi igrali najbogatiji timovi evrope, jer oni donose najviše novca, a za timove kakav je Leicester City u takvoj ligi, iako su to zaslužili, mesta neće biti.