The Neon Demon [2016]

The Neon Demon
Space Rocket Nation, Vendian Entertainment, Bold Films
Režija: 
Nicolas Winding Refn
Scenario: 
Nicolas Winding Refn
Zemlja proizvodnje: 
France | Denmark | USA
Jezik: 
English
7.0
7

Uh, dobro je! Novi Refn ipak nije grozno razočaranje kakvog sam se pribojavao, a bojao sam se iz dva razloga: 1) kritike su all over the place, od potpune pljuvačine do (nešto ređih) dizanja u nebesa, i 2) njegov prethodni film, ONLY GOD FORGIVES (2013) me je ne samo ostavio (uglavnom) hladnim nego, mestimično, i ljutim.

Sad, ovo ipak ne znači ni da je Refn povratio formu i vratio se na nivo nekadašnjih remeka, ali THE NEON DEMON je ipak korak-dva u pravom smeru, i – najzad, posle dva isprazno-dosadna i smešna filma – nešto što se može – MORA! - s uživanjem pogledati, poželjno (gde ima/može) u bioskopu, jer ovo je (ako to uopšte treba napominjati; fuck, pa o Refnu pričam sve vreme!) zaista bioskopski film, i zahteva bioskopski doživljaj. (Da, tu i tako sam ga i odgledao, svi vi koji ste ovde samo biste pitali gde ima da se skine; nema, za sad, nigde! Idite pa gledajte i slušajte ovo kako valja, u bioskopu! Platite kartu! Za ovo – vredi dati!)

Zašto je ovo dobro?

Pre svega, umesto presmešnog Rajana Gusana (iz prethodna mu dva filma), ovde Refn fetišizuje oku nadasve prijatnu El Fening, obećavajuću njukamerku koja je ovde ostvarila sasvim solidnu rolu foto-modela Džesi koja se, nasuprot površnom utisku, NE svodi samo na njen izgled i manekenisanje; ima ona dosta i da odglumi ovde, i dobra je u tome; šteta samo što je njen lik nedorečen, ali o tome malo niže.

Zatim, na svojoj trajektoriji prilaženja što čistijem filmu (čemu teži barem od VALHALE, ako ne i pre), Refn je pronašao vizuelno atraktivniji ambijent, i prišao mu sa više nadahnuća i (meni barem) zanimljivijim rezultatima nego u prethodna dva filma. Istina je: Holivud, LA i okolina deo su standardne, višestruko slikane američke mitologije, i nije Refn ovde otkrio Ameriku – odnosno, donekle (iz svog ugla) i jeste; ali, za moj groš, dodao je dovoljno svoga ovoj varijaciji i reimaginaciji Linčovog MALHOLEND DRAJVA (sa dvije-tri žlice dodatka u vidu SHOWGIRLS) da bi to bilo respektabilno gaženje delom utabanim a delom svojim stazama.

Treća stranica ovog trougla uticaja (uz Linča i Ferhufena) bio bi Gaspar Noe, pre svega njegov ENTER THE VOID (iako Refn u ovom filmu zapravo pozajmljuje njegovog glavnog kuronju iz meni-negledljivog LOVE da igra Džesinog druga-fotografa-dečka). Postoje ovde tripozne deonice u kojima Refn kao da kaže: “Plot? Koji plot? Šta plot? Koga boli za plot! Pogledajte ove divne tapete! Zavese! Zidove! Ukrase! Idemo u apstrakciju: crnilo – trouglovi – neon – pa onda, čisto belilo! A onda opet malo farbe! A u pozadini svega toga – PREDIVNA (elektro) muzika! Enter. The. Void. Enter. The. Movie. Under. The. Skin…”

Kao i kod Linča, i ovo je jedna ambivalentna, mračna ljubavna razglednica Holivudu, s tim što kod Linča ipak ima više ljubavi, a kod Refna više hladnoće, bezosećajnosti, ledenosti i mraka. Kao i Malholend, i ovo se može – kad se očisti od detalja – svesti na priču o naivnoj i čistoj (?) devojci koja dođe u Holivud da postane zvezda, ali se njeni snovi sudaraju sa vrlo mračnom realnošću ispod sveg tog sjaja i neona, što rezultuje košmarima i – da ne spojlujem.

Ali, priča je ovde sekundarna; zaplet je tu kako bi se dešavale slike, nisu tu slike da bi ilustrovale zaplet. Zaplet je ionako besmislen ako se doslovno shvata, naročito njegova kanibalistička kulminacija – uostalom, kanibalizam je očigledna (za moj ukus i previše očigledna) metafora, a čak i ako se ogoli na moralitet, priča je opet tanka i praznjikava. Wow, baš su velika otkrovenja tipa “lepota je površinska”, “Holivud je zlo i bezdušno mesto koje proždire svoju decu”, “lepi su najčešće prazniji i zliji”, itsl.

Ono što je zanimljivo jeste način na koji Refn vizuelno demonstrira bezdušnost i košmarnost tog mesta opsednutog lepotom (tačnije, jednim, uskim, čak nakaznim, skoro fašističkim  poimanjem lepote), kako povezuje mesto za audiciju (sa izloženim skoro skroz ogoljenim ženskim mesom koje teži “savršenstvu” pomenutog fašističkog ideala žgoljave savršeno simetrične površno lepe ali prazne i neupečatljive generičke manekenske lutkaste “lepote”) sa klanicom, a onda i sa mrtvačnicom, kako povezuje klub i klozet, trećerazredni motel i prvorazrednu bogatunsku vilu, kako ogoljava sadizam i voajerizam i vampirizam fotografije (pa, implicitno, i filma), a najzad, i kako ogoljava suštinsku pedofiliju i nekrofiliju tog mesta…