The Cordillera of Dreams [2019]
Patricio Guzman slavni je čileanski dokumentarist koji je morao pobjeći iz svoje zemlje nakon državnog udara u prvoj polovici sedamdesetih kada je vojna hunta predvođena zloglasnim Pinochetom preuzela vlast i svrgnula demokratski izabranu vladu Salvadora Allendea. Allende i mnogi su ubijeni, a većina vodećih čileanskih intelektualaca spasila se bijegom iz zemlje. Među njima je bio i Guzman koji je tada bio u ranim tridesetim godinama te je kasnije u egzilu, u Meksiku, Kubi, na kraju i Francuskoj snimio epohalni trodijelni dokumentarac "The Battle of Chile". I nakon svrgavanja Pinocheta i nakon što je Čile ponovno postao demokracija, Guzman je ostao živjeti u inozemstvu, no kroz filmove se svojoj zemlji stalno vraća.
Takav je slučaj i s "Kordiljerima snova", poetičnim i pomalo filozofsko - egzistencijalističkim dokumentarcem u kojem se tek načelno i površno bavi čileanskim planinskim masivom, a zapravo je to prvenstveno politički dokumentarac o zemlji koje više nema. I Guzman i više njegovih sugovornika s kojima dijeli sudbinu ističu ovdje da oni sanjaju Čile iz daleka, a iako se u Čile vraćao više puta kako bi snimao filmove, Guzman ističe da to nije zemlja koje se sjeća kada je morao pobjeći prije gotovo pola stoljeća. Film je to koji djeluje nostalgično i s obzirom na Guzmanove političke preferencije i da on ne skriva da je u mladosti, a i sada je "allendist" i socijalist, on analizira što se sa Čileom dogodilo u ovih pola stoljeća. Baš kao i u prethodnom filmu, "The Pearl Button", Guzman djeluje kao sanjar, idealist, utopist, kao čovjek koji još uvijek sanja pravednije društvo i bolju budućnost svake zemlje iako je tijekom snimanja ovog filma bio već duboko u sedamdesetim godinama, kada je većina ljudi odustala od utopija i snova.
Brutalni Pinochetov režim i njegovo nasljeđe u samoj su srži svih Guzmanovih filmova pa tako i ovog i čini mi se kao da je on jedan od onih koji stalno snimaju isti film. Njegova sudbina i sudbina njegove zemlje ga proganjaju i kao da ne može prežaliti priliku koju je Čile, možda i svijet imao s Allendeom, no koja je ugušena u krvi. Pronašao je on opet tu zanimljive likove pa tako upoznajemo snimatelja koji je još od kraja sedamdesetih snimao sve što se događa u Čileu te preko njegove arhive spoznajemo razmjere strahovlade. Kordiljeri, masiv koji kao da je zid što razdvaja Čile od ostatka svijeta ovdje kao da su simbolika te kontemplira što znače njemu i drugima.
Podsjetio me ovaj film na dokumentarce kakve snima Werner Herzog jer i Guzman je sa starim, već umornim glasom povremeno narator dok se nižu prekrasne snimke koje potom prekidaju neke ne baš lijepe i ugodne snimke i fotografije te svjedočanstva. Kao da on pokušava analizirati je li njegova zemlja što naučila na pogreškama u prošlosti i koje je naslijeđe Pinochetovog režima te kako su oni vrlo bliski tadašnjem režimu zgrabili sve bitne poluge u državi te ih i danas drže. Kako su razgrabili i poprodavali sve što se moglo i kako je ekonomski model koji je stupio na snagu sedamdesetih danas institucionaliziran te kako je Čile danas zemlja sve ekstremnijih razlika. Ističe on da se za sve užase tada počinjene itekako znalo i da se to nikad neće moći opravdati, a da to nisu bile nikakve pogreške, već brutalni i užasavajući horor.
Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.
