Belfast [2021]

Belfast
TKBC / 2021
Režija: 
Kenneth Branagh
Scenario: 
Kenneth Branagh
Zemlja proizvodnje: 
United Kingdom
Jezik: 
English
10
10

Malo je reći da me oduševila ova sentimentalna autobiografska coming of age drama Kennetha Branagha smještena u Belfast na prijelazu iz 1969. na 1970. godinu. Dobro je netko primijetio da je "Belfast" Branaghov "Amarcord", naravno ne po stilu, sentimentu, pogotovo ne važnosti, već po tome što je ovaj britanski filmaš, baš poput Fellinija, u zrelim godinama snimio intimnu priču inspiriranu vlastitim odrastanjem i dječaštvom. I dok je Fellini u trenutku snimanja "Amarcorda" imao 53 godine, Branagh je u trenucima kad se u kinima pojavio "Belfast" bio osam godina stariji, a njegov Rimini upravo je Belfast. Glavni grad Sjeverne Irske koji u uvodnim kadrovima upoznajemo kao moderan zapadnoeuropski grad za koji netko neupućen kad gleda te snimke iz zraka vjerojatno ne bi ni pomislio da je ondje pred koje desetljeće bilo pravo ratno stanje.

A potom se iz grada prepunog boja vraćamo pedesetak godina u prošlost, u kasno ljeto 1969. godine i saznajemo priču o gradu ispričanu iz perspektive znatiželjnog i zaigranog dječaka Buddyja (izvanredni debitant Jude Hill) snimljenu u crno - bijeloj tehnici. Ovaj dječak zapravo je ono što je u "Amarcordu" bio Titta, dječak u kojem je Fellini vidio sebe i iz njegove perspektive ispričao tu čudesnu priču smještenu negdje na pola puta između realnosti, snova, dječje mašte, fantazije i pomalo izblijedjelih sjećanja. Za razliku od "Amarcorda", "Belfast" je ipak puno bliži realnosti iako ima tu, jasno, dječačkog preuveličavanja, zaigranosti i mašte, no istu sudbinu kao i Buddy, doživio je i Branagh, sjevernoirski protestant koji je s obitelji kao desetogodišnjak preselio u Englesku kako bi utekli od famoznih Troublesa.

Filmova o ratu u Sjevernoj Irskoj zaista smo se imali priliku nagledati i zato je Branaghov film sjajan jer cijelu tu poznatu priču donosi ne samo iz intimnog pogleda, već iz perspektive jednog klinca. Klinca kojem nije jasno što se to sada od jednom događa i zašto ljudi koji su do jučer naizgled mirno živjeli sada žele jedni druge poklati. Kako prepoznati katolika, a kako protestanta, pita se Buddy i koja je uopće razlika, objašnjava mu koju godinu starija sestrična, a da je situacija sve samo ne dobra, vidimo već u uvodnoj sceni. Skupina militantnih protestanata upravo u Buddyjevoj ulici krenula je u zastrašivanje i maltretiranje katolika koji ondje žive nadajući se da će ih protjerati. Ubrzo su na ulazu u ulicu postavljene barikade kako se nešto slično ne bi ponovilo, stiže tamo i britanska vojska, a za vikend se s rada u Engleskoj vraća Buddyjev otac (Jamie Dornan).

Dok stari radi u Engleskoj i povremeno stiže kući vikendima, Buddy živi sa starijim bratom, mamom (Caitriona Balfe), a blizu su i djed (Ciaran Hinds) i baka (Judy Dench). Situacija je iz dana u dan sve gora, ljudi postaju sve radikalniji, a ljudi poput Buddyjevih roditelja koji ne žele aktivno sudjelovati u sukobu, već se nadaju miru i normalizaciji, baš i nisu u najboljoj poziciji. Tata sve ozbiljnije počinje razmišljati da bi im bilo pametno preseliti se i napustiti Belfast u kojem svakog dana ljudi ginu (ovdje ostaju samo luđaci, kaže netko), no Buddy za nešto takvo ne želi ni čuti. Takav kakav je, Belfast je za njega jedino mjesto na svijetu i on ne pomišlja na selidbu, no ipak on nije taj koji donosi odluke. Naravno da će povodljivi i naivni klinac upasti u razne nezgodne i opasne situacije jer vjerojatno je nemoguće bilo izbjeći probleme u Belfastu u to vrijeme, a sjajno je Branagh tu zapravo turobnu i tešku situaciju presjekao humorom, humanizmom i onim tipičnim dječačkim optimizmom.

Mogao bi se ovaj film opisati i kao Branaghovo ljubavno pismo gradu u kojem se rodio i koji je morao napustiti (posvetio ga je onima koji su otišli, ali i onima koji su ostali), a ostati ili otići bit će pitanje svih pitanja i za Buddyjevu obitelj. I vizualno "Belfast" izgleda savršeno, ušminkana crno - bijela fotografija savršeno odgovara za ovu nostalgičnu, pomalo elegičnu coming of age dramu. Predivan je to film koji u sebi skriva i puno optimizma i pokazuje da se živjelo i u takvim ludim i užasnim vremenima. Posveta je to zasigurno i roditeljima koje Buddy idealizira i zasigurno nije bilo lako dijete izvesti na pravi put u vremenima kad je bilo važnije tko je koje vjere, već tko je kakav čovjek. Kakav bi to bio film o Belfastu bez Van Morrisonove glazbe i definitivno je ovo ne samo najbolji film koji je Branagh do sada snimio, već jedan od najboljih filmova godine.

Recenzija je originalno objavljena na blogu GamBeeFilmTvKnjiževnost.