Prve horor priče u mom životu bile su – priče koje sam čuo od svog dede i svoje babe. Deda Vasa mi je priču „Dedino jarence“ pričao kao anegdotu, kao nešto što se njemu desilo. Baba Slavka mi je priču „Milkino crevo okol' koló“ pričala kao – priču, jer imajući u vidu njen stravični završetak, kao anegdotu je ne bi prihvatilo čak ni dete od 7 godina, koliko sam imao kad sam je prvi put čuo. Ovom dedi i ovoj babi posvetio sam svoj drugi roman, ZAVODNIK, u kojem su obe priče navedene u celosti, sa mojim neznatnim doradama.

Pošto sam rano naučio da čitam, još pre polaska u školu (i to – čitajući stripove), ne znam kada sam tačno, tj. sa koliko godina pročitao svoju prvu priču strave, ali verujem da je to bilo otprilike tada, sa 8-9 godina najkasnije. I vrlo dobro pamtim koja je to bila. Baš kao i u slučaju usmenih, koje sam čuo od dede i babe, i ova „horor“ priča je zapravo bila bajka.

Dobro, strogo gledano, prvi horor momenat u nekoj bajci koji mi se urezao u sećanje potiče iz naše narodne priče „Baš Čelik“, kada mlado momče u onom mračnom podrumu daje vode Baš Čeliku, a ovaj sa svakim gutljajem kida nove obruče, dok se sasvim ne oslobodi okova. To pamtim kao baš creepy shit; ali, ipak je to samo jedna izolovana scena strave u generalno vedro obojenoj bajci, sa srećnim krajem itd.

To se, međutim, ne može reći za jednu manje poznatu i ređe antologizovanu Andersenovu bajku, koju sam ja čitao prevedenu kao „Ružin vilovnjak“ u jednoj staroj knjizi lektire koja je pripadala mojim tetkama. Ta bajka je od početka do kraja ispunjena strepnjom, napetošću, stravom – pa čak i izrazitim grozomornim body horror i nekrofilskim detaljima. Ona mi se snažno urezala u pamćenje, i još tada, na samim mojim počecima knjigofilije i pričofilije – bila mi je omiljena u toj knjizi. Da, rano sam ja, vrlo rano, postao posvećenik strave i užasa…

Inače, veoma volim i druge Andersenove bajke i priče: one su mi definitivno bile i ostale najomiljenije od svih klasičnih, upravo zato što su prožete mrakom, hladnoćom, patnjom i stravom više od Peroovih ili braće Grim. Da, znam da u izvornim verzijama ovih potonjim ima još više SADIZMA, sakaćenja tela, itsl. ali ne govorim o tome. Uprkos ponekoj krvavoj kazni za prestupnika, u Poorvim i Grimovim bajkama je opšta slika sveta pozitivna, plus strašno gnjave sa eksplicitnim moralizatorstvom, što nikad nisam voleo. Kod Andersena, međutim, svet je ovaj tiran tiraninu a kamoli duši blagorodnoj; mrak prožima sve, nedužni stradaju i levo i desno, a ako zlikovci i budu kažnjeni, to najčešće bude prekasno, a popovanja i pridikovanja ima vrlo malo…

Da ne dužim više, sa vama želim da podelim dve stvari.

Kao prvo, upečatljivu i jezovitu ilustraciju priče „Ružin vilovnjak“, i to baš iz knjige u kojoj sam je prvi put i pročitao, a koju na svu sreću još čuvam.