Konačno! Konačno, nakon pandemije i dva odlaganja Nik Mejson je stigao u Beograd. Bubnjar Pink Floyda je doveo svoj šou u Belexpo centar na Novom Beogradu. Vredelo je čekati ga.

Već po izlasku iz busa EKO kec, samo sam pratio hod mase obučene u bendovske majce koji nas je vodio do mesta događaja. Ispred, pretežno mlađa publika, je guštala poslednje doneto pivo i uzela još koji dim cigarete pre nego što bi ušla u sam prostor. Hala predviđena pretežno za izložbe, ali i koji koncert (poput na primer Morisijevog 14te) je bila dom za bend Nika Mejsona. Publika je bila podeljena u dva dela, parter sa salonskim stolicala i fanpit. Zapravo, za ovakav šou je sedenje idealan način za slušanje, jer možete da se pogubite u sopstveno skrojenim pejzažima iza zatvorenih očiju dok uživate u repertoaru, no doći ćemo dotle.

Zagriženiji fanovi kultnog benda su unapred znali da Mejson sa svojim saradnicima izvodi starije radove Pink Floyda, odnosno do albuma Meddle (1971). To znači praktično faza Sid Beret i rana Dejvid Gilmor faza. Kao nekome ko je bio na Votersovom Wall-u 2013-te te Gilmoru dve godine kasnije u Puli, uz par nastupa Britt Floyda, ovo je bio savršen koncept. Taman je pokriven deo diskografije koji nisam mogao da čujem, uz naravno par vrlo poželjnih ponavljanja.