Minari [2020]

Minari
Plan B Entertainment
Režija: 
Lee Isaac Chung
Scenario: 
Lee Isaac Chung
Zemlja proizvodnje: 
USA
Jezik: 
Korean | English
8.0
8

Li Ajzak Čang (Lee Isaac Chung), američki autor korejskog porekla, filmom Minari pravi sopstveno sentimentalno putovanje u prošlost, dramom koja govori o teškom odrastanju korejskog mladog bračnog para sa dvoje male dece u američkog državi Arkanzas.

Već iz prvih kadrova filma Čang filmskim jezikom koji varira između emotivnog narativa jednog Terensa Malika i melodramskog patosa Džona Forda, dirketno fokusira priču na još jednu selidbu emigranata po Američkim državama u potrazi za boljim životom, te se već u prvim scenama naziru pukotine u siromaštvom razorenom braku, gde maloj deci ne preostaje ništa, nego da diskretnim pisanim porukama ukažu roditeljima na sopstveno stanje i emotivni stres kroz koji prolaze.

Porodičnu harmoniju donekle donosi baka iz Koreje, koja svojim dolaskom, ali i energijom, unosi maštovitost i kreaciju u živote svojih unuka, što deluje kao pristojna kompenzacija za odsustvo roditelja, koje maksimalno rabi kapitalističko ustrojstvo Reganove adminstracije osamdesetih godina prošlog veka, ne dozvoljavajući im da iole osete miris ’američkog sna’.

I dok majka radna vreme provodi u maloj fabrici za obradu pilića i kokoši, u to vreme otac želi da stvori kakvu takvu malu farmu i imanje, koje bi im donelo egzistenciju, ali i potencijlne prihode, u čemu mu pomaže ratni veteran iz korejskog rata pedesetih godina.

Prateći dosledno narativnu matricu Fordovog The Grapes of Wrath, Čang konstantnim melodramatičnim prizvukom kreira atmosferu egzstencijalne patetike, koja je česta u filmovima azijskih autora, ali je pomalo nesvatljiva za prosečne američke gledaoce, navikle na koloritnu tonalnost i estetske varijacije, koje pružaju neku vrstu nade i veru u budućnost.

Minari je zahtevan film, koji donekle rabi popularnost Bonogovog Parasite, ali su stil i narativ dva autora dijametralno suprotna, ako izuzmemo porodičnu dramu kao osnovu fabule, međutim, Čang je kao autor pokazao da verističkim pristupom naraciji ume da oslika jednu memorabiliju, koja vremenski, formalno pripada sadašnjosti, dok suštinski njene dramske vrednosti pripadaju prošlim vremenima.