Highspire - Crushed [2025]

Oct 16, 2025

Highspire

Crushed

Shelflife Records / 2025

Highspire su bend koji je uvijek djelovao kao da hoda po tankoj liniji između sna i jave. Nastali krajem devedesetih u Philadelphiji, osnovali su ih Alex White i EJ Hagen — dvojac zaljubljen u gusti zvuk gitara i introspektivnu atmosferu britanskog shoegazea. Na ovom albumu pridružili su im se i Laura Watling, John Loring i Kory Gable.

Njihov debitantski album Your Everything iz 2004. godine donio je im pažnju kritike kao jednog od najzanimljivijih američkih odgovora na My Bloody Valentine i Slowdive. Uslijedio je Aquatic 2010., mekši, dublje atmosferičan album koji je pokazao koliko je bend sazrio u aranžmanima i produkciji. Nakon toga, Highspire su gotovo utihnuli — povremeni koncerti, promjene u postavi, a potom duga tišina. I baš zato Crushed, njihov povratnički album nakon više od desetljeća, djeluje kao neočekivano, ali potpuno zasluženo buđenje.

Zvuk na ovom albumu lebdi između shoegazea i dream popa, ali bez pokušaja da se udovolji bilo kojem purizmu. Zidovi gitara su gusti, ali nikada ne guše; ritmovi su tihi, gotovo umirujući, no ispod njih se osjeća stalna napetost, kao da bi se svaka pjesma mogla rasprsnuti u trenutku.

Produkcija gradi slojeve koji se preklapaju poput oblaka, stvarajući osjećaj topline i udaljenosti u isto vrijeme. Vokali, sada dodatno obogaćeni suradnjom s Laurom Watling, nisu u prvom planu, oni su šapat koji dopire iznutra, kao sjećanje na nešto što se ne može točno prizvati, ali se zna da je postojalo.

Otvaranje albuma, pjesma “Crushed”, uvodi u taj svijet polako, kao kroz mutno staklo. Zvuk se razvija u koncentričnim krugovima, ne žuri prema klimaksu, nego ga dopušta da se sam dogodi. “Gloria” donosi više tame, grublje ivice i ritam koji diše u kraćim intervalima. U toj napetosti između agresije i ranjivosti skriva se ono što Highspire čini posebnima, sposobnost da istovremeno zvuče udaljeno i duboko osobno.

U pjesmama poput “Ghosts Forever” i “She Talks in Maybes” dominira osjećaj prolaznosti. Gitare se pretvaraju u maglu, a melodije postaju polutihi razgovori između instrumenata. “You Don’t Think You Matter” ima jasniju strukturu, gotovo pop senzibilitet, ali ni tu nema bježanja od tuge. Sve je u balansu između lakoće i težine, između ritma koji poziva na kretanje i harmonije koja traži da se zastane.

“Trixster” donosi kratki trenutak oluje, pjesmu koja odbija pasivnost i tjera da se reagira. Nasuprot tome, “Only Malice Haunts You” spušta ton, dopuštajući vokalu da vodi. U tim trenucima postaje jasno koliko je album pažljivo komponiran, svaki val buke ima svoj odjek u tišini, svaka distorzija svoj razlog.

“Blackened Skies” djeluje kao smirivanje oluje, kao trenutak refleksije u kojem se zvuk razvlači do prozirnosti. “You’re So High” vraća svjetlo i toplinu, gotovo kao podsjetnik da shoegaze može biti i radostan, ako se pusti da emocija slobodno prođe. Zatvaranje s “Nautilusom” djeluje kao dugi izdah, pjesma koja ne traži kraj nego prihvaća da se svaki ton mora raspršiti u prostoru.

Crushed je više od povrataka nakon šutnje, to je svojevrsna obnova identiteta benda. U njegovom zvuku čuje se iskustvo vremena, svijest o vlastitoj nostalgiji, ali i hrabrost da se iz nje izađe. To je glazba koja ne traži pažnju, ali je nagrađuje onoga tko joj je spreman pokloniti vrijeme: kao razgovor u kasnu noć, kad sve drugo utihne, a riječi napokon dobiju svoj prostor između daha i tišine.