Sve dođe, sve prođe i sve opet dođe. Da bi onda opet prošlo. Godišnja doba, ljudi, bolesti, posledice dobrih i loših odluka, dečji rođendani, pijane subote, uspavane nedelje, trezni ponedeljci, bezbrižne letnje večeri, hladna februarska jutra, sva čekanja i svi zagrljaji. Ništa nije izvesnije od vremena koje protiče. I pokvarenog časovnika koji bar dva puta dnevno pokazuje tačno vreme. I juna koji dolazi svake godine. Ali i oni imaju veze sa vremenom.

Čak i ove prehlađene 2020. dokotrljao se još jedan jun. Kakva godina, takav i jun. Ali mora biti bolje. Evo, fudbal se opet igra, izbori su iza ćoška i svi se opet vole. Samo još da ljudi postanu malčice drugačiji, da se malo povećaju plate i nebo je granica. Zna sunce to, zato ga ima sve češće.

A dok čekamo da sve opet bude genijalno kao što je uvek bilo, tu je muzika da nam prekrati vreme. Muzika koja zna. Jedna pesma koju danas slušamo kaže "Moon in June and sleep till noon", druga "It might as well rain until September / I don't need sunny skies for things I have to do", treća "Just when your poor old heart can’t go on it seems / June brings a basket full of dreams", a četvrta "Don't cry, it's a wild time to be alive". Osim onih nekoliko ljudi bez kojih ne bismo mogli da živimo, te stvari samo muzika zna. Zato baš ova i zato baš danas.

U ovoj junskoj Gistro FM epizodi imamo tri albuma nedelje koji sam slušao više nego ostale, a tu su još i Lu Rid, Van Morison, The Flaming Lips, Tom Waits, Bing Krozbi, Klint Istvud, Mild Orange, Style Council i mnogi drugi.

Sve dođe i sve prođe. I sa ovom emisijom je isti slučaj. Ali uz muziku iz današnje, to prolaženje bi trebalo da ima za mrvu više gušta nego inače.