Midnight Rodeo - Chaos Era [2025]

Sep 17, 2025

Midnight Rodeo

Chaos Era

FatCat Records / 2025

Chaos Era zvuči kao razgovor na terasi u sitne noćne sate, onaj koji se polako pretvori u ples, a zatim u smijeh. Midnight Rodeo u svom debiju nude zbirku pjesama koje ne ciljaju na savršenstvo, već na osjećaj, toplinu, spontanost i onaj slatki nered u kojem se rađa glazba. Čuje se da je album sniman brzo i zajedno, u uvjetima koji nisu sterilni nego nabijeni energijom. Rezultat je zvuk koji djeluje neposredno, kao da ste u prvim redovima na njihovom koncertu.

Midnight Rodeo su petorka iz Nottingham‐a, čiji članovi su Maddy Chamberlain (vokal, tamburica), James McBride (gitara, vokali), Harry Taylor (bas), Ferg Moran (bubnjevi) i Sam Potts (klavijature i synth). Svi su prijatelji koji su se upoznali na glazbenoj sceni u gradu.

Stilski, ploča se kreće između psych-popa, indie rocka i ponekih country obrisa. Gitare i klavijature plešu oko vokala, ritam je uvijek u prvom planu i gura pjesme naprijed. Na trenutke se osjete tragovi sedamdesetih, a opet se provlače i moderni indie senzibiliteti, tako da cijela priča nikad ne zvuči kao puko kopiranje prošlosti. Produkcija je čvrsta, jasna, i dovoljno otvorena da ostavi mjesta za iznenađenja.

Tematski, tekstovi nisu politički angažirani niti monumentalni, oni su intimni, usmjereni na odnose, nesigurnosti i male svakodnevne borbe. U tim trenucima album najviše pogađa: kad se melodija otvori, a riječi postanu univerzalne, pjesme poprimaju kolektivnu snagu, kao da su pisane za refren koji pjeva cijela publika.

Pjesme se nadovezuju u skladnu priču, svaka otkrivajući drugačiju nijansu albuma. „Dixon“ odmah udara frontalno, vokalno i instrumentalno, noseći gorak, ali živopisan portret lika koji se održava prividima. Pjesma pulsira zahvaljujući kontrastima, gitare i klavijature koje se natječu za prostor, dok ritam odbrojava poput srca što lupa pred neizvjesnost

„Cleanshirt“ je kritika iscrpljujućeg ritma života, gdje lagana muzička podloga, surf gitare, lepršavi ritmovi, stvaraju zanimljivu napetost između sadržaja i zvuka.

„Daisy“ donosi oproštaj koji nije bolan nego oslobađajući, sa optimističnom melodijom koja nosi hrabrost umjesto tuge. „Growl“ spušta ton u senzualniju, tamniju atmosferu, Gitarama i klavijaturama daje se prostora za igre, melodijski se pomalo raspliće, kao da bend istražuje granice između melankolije i strasti. Posebno klavijature donose preokrete, ulazak u groove koji je istovremeno ugodan i izazovan.

„El Medina“ unosi mistiku i osjećaj unutarnjeg putovanja. Ovaj aranžman ima više slojeva, što ga čini intrigantnim za slušanje više puta.

„Captain’s Table“me podsjeća na prizore iz noćnih gradskih večeri mjesta gdje se priče miješaju, ljudi se sudaraju, gdje bend osjeća da je došao do srca scene. Hammond orgulje daju eleganciju, ritam drši čvrsto, a tekst prenosi osjećaj, ne samo pripadnosti, nego i borbe da se bude vidljiv, da se bude priznat.

„Vulture Vulture“ je dijalog dvoje povrijeđenih, glazbeno slojevit i emotivno nabijen. „Strange Eyes“ pruža dozu nade i blagoga optimizma, kao podsjetnik da se ide dan po dan. . Gitare se polako izvlače iz sjene, sustavi instrumentacije rastu, i stvara se osjećaj da slušatelj postaje dio putovanja, ne turista, nego suputnik na neizvjesnom, ali obećavajućem putu.

„Buggin Out“je eksplozivnija: energija, groove, želja da se slavi, bundl nekih optimističnih misli, kada usred svih sumnji postoji svjetlo. Motiv koji se vraća: escape, odnosno bježanje, ne nužno fizičko, već mentalno, emotivno. „Nothing To You“ je sedam minuta grandiozne završnice, polagano, akustičnim uvodom, da bi kulminiralo gitarama i synth slojevima, s emocionalnom iskrenošću koja je cijelom albumu sjedinjena.

Možda album ponekad previše koketira s retro estetikom pa gubi dio vlastitog identiteta, ali to mu se lako oprašta jer ono što donosi zvuči iskreno. Chaos Era nije album koji će promijeniti tijek glazbene povijesti, ali jest ploča koja donosi radost slušanja. Njegova najveća vrijednost je upravo u toj neposrednosti, u osjećaju da slušate grupu prijatelja koji se vole, uživaju zajedno svirati i pozivaju vas u taj mali svijet. To je ploča koja vas može rasplesati, ali i zagrliti, i možda je baš ta kombinacija ono što je čini posebnom.