Seća li se iko dirljivih šansona Charles Aznavoura, Edith Piaf ili Jacques Brela? S obzirom na to da su njihove pesme bile u zenitu popularnosti sredinom prošlog veka, verujem da se danas na prste jedne ruke mogu prebrojati ljubitelji njihove muzike koji imaju manje od 30 godina. Koliko god se to nama sviđalo ili ne, činjenica je da umesto pesama o ljubavnim popodnevima na trošnim mansardama u pozno leto, današnje top liste okupiraju numere koje govore o nekim potpuno drugačijim stvarima. To je duh vremena i protiv toga se nikako ne može.

Međutim, to što danas iskrenost (uglavnom) ne prodaje ploče, ne znači da je ona potpuno nestala iz muzike.  I danas postoje ljudi kojima je iskrena ljubav važnija od novca, i danas postoje oni koji cene sitna zadovoljstva, i danas postoje boemi. To što su u manjini u odnosu na one koji jure novac, novac i samo novac, ne znači da su manje važni, čak naprotiv. Uostalom, zbog čega su dijamanti tako vredni, ako ne zbog toga što ih ima tako malo?

Ako se složimo da su neke od osnovnih karakteristika šansone iskrenost, autorski pečat (piše ih onaj ko ih izvodi, a ne plaćeni tekstopisac), dominacija klavira u odnosu na ostale instrumente, boemski način života, kao i neizbežne ljubavne teme, red bi bio da se pozabavimo savremenim muzičarima čiji stil poprilično duguje slavnim, mahom francuskim, šansonjerima.