The Beths - Straight Line Was a Lie [2025]

Apr 17, 2026

The Beths

Straight Line Was a Lie

ANTI- Records / 2025

The Beths su na albumu četvrtom albumu "Straight Line Was A Lie" ostali vjerni svom prepoznatljivom jangle-pop zvuku, ali ga sada nose s drugačijim unutarnjim nabojem. Gitare su i dalje čiste i blistave, melodije precizno posložene, a vokal Elizabeth Stokes topao i blago krhak, no ispod te površine stalno se osjeća lagana napetost, kao da svaka pjesma skriva još jedan sloj koji se otkriva tek nakon nekoliko slušanja.

Naslovna pjesma već na početku otvara tu ideju kretanja koje nije baš tako pravocrtno kako bismo voljeli vjerovati. Ima u toj energiji nešto gotovo optimistično, ali tekst kao da tiho priznaje da se često vrtimo u istim krugovima, samo s malo više svijesti nego prije. I to je možda ključ cijelog albuma – nije riječ o dramatičnim lomovima, nego o sitnim pomacima koji postanu vidljivi tek kad ih pogledaš iz distance.

“No Joy” je jedan od onih trenutaka gdje bend savršeno balansira kontrast koji očito vole istraživati. Sve zvuči čvrsto, gotovo zarazno u svojoj ritmičnosti, a zapravo govori o stanju u kojem emocije jednostavno izostanu. Ne tuga, ne bol, nego neka tiha ravnina. I baš zato djeluje pomalo uznemirujuće, jer nema katarze, nema izlaza, samo konstatacija.

S druge strane, “Mother, Pray for Me” dolazi kao nježan, gotovo ogoljen trenutak u kojem se sve utiša. Tu se osjeti neka intimnost koja ne traži pažnju, nego razumijevanje, odnos s majkom, s vjerom, s vlastitim sumnjama, sve izrečeno bez patetike, ali s dovoljno topline da ostane. Kao razgovor koji se vodi tiho, možda čak i više u sebi nego naglas.

“Metal” unosi drugačiju vrstu lakoće, ali ne onu površnu. Više kao podsjetnik da je ponekad dovoljno vratiti se osnovama, vlastitom tijelu, prisutnosti. Ima nešto smirujuće u toj ideji da ne moraš sve razriješiti, da je dovoljno postojati i disati, bez velikih zaključaka.

Kroz cijeli album provlači se ta fina napetost između zvuka i sadržaja. Melodije su i dalje toliko ugodne da bi mogle proći kao pozadina za neko bezbrižno popodne, ali tekstovi stalno lagano vuku u drugom smjeru. Kao da te podsjećaju da stvari nikad nisu baš tako jednostavne kako zvuče na prvu. I to nije teška ili naporna dubina, više neka tiha, postojana introspekcija koja se ne nameće, nego se polako uvlači.

U usporedbi s prethodnim albumom "Expert in a Dying Field", ovdje je manje impulsa, a više kontrole. Sve djeluje kao da je prošlo kroz dodatni sloj promišljanja, kao da bend ne reagira odmah, nego prvo pokušava razumjeti što uopće osjeća. Ako se ode još dalje, do prvenca "Future Me Hates Me", razlika je još jasnija, od nervozne, mladenačke energije do ovakvog, puno smirenijeg i introspektivnijeg izraza.

"Straight Line Was A Lie" ostavlja dojam albuma koji se ne otvara odmah. Nema onih pjesama koje te hvataju na prvo slušanje kao na ranijim izdanjima, nema instant refrena koji se zalijepe za nekoliko minuta.

Sve je malo suptilnije, kao da traži da mu se vratiš još koji put. I baš u tome leži njegova privlačnost, u tom osjećaju da se stvari slažu polako, gotovo neprimjetno, dok odjednom ne shvatiš da ti se uvukao pod kožu.