Svaki veliki muzičar ima nešto što ga razlikuje od drugih, nešto po čemu je potpuno jedinstven. Tako ćete na primer specifičan zvuk električne gitare Nila Janga vrlo lako prepoznati među stotinama drugih gitara, pomalo “unjkavi” glas Boba Dilana nema nijedan njegov imitator ma koliko se trudio, dok vam za prepoznavanje neobuzdanog saksofona Džona Koltrejna nije potreban istančan sluh, dovoljno je da ste ga samo jednom pre toga čuli. Upravo je u tim osobenim karakteristikama njihova veličina, jer ma koliko neki veliki muzičar imao sledbenika na koje je uticao, niko od njih ne zvuči kao on.

Sudeći po trodecenijskom stažu u muzičkom biznisu i pločama na kojima je za to vreme radio, kanadski muzičar i producent Danijel Lanoa (Daniel Lanois) svakako spada među one umetnike čiji lični pečat nema vernu kopiju. Gotovo svaki album na kom je radio ima nešto svojstveno samo njemu, nešto što vam govori da je upravo Danijel umešao prste u tu ploču. Šta je to “nešto”, i ko je uopšte taj Danijel Lanoa, pokušaćemo da odgonetnemo u tekstu koji sledi.