Vruć i sparan avgustovski dan 2010. godine. Nišvil je počeo, a na radionici u Sali Simfonijskog orkestra trebalo bi da gostuje kvintet Roja Hargruva (Roy Hargrove).

Bend je već uveliko na bini, a čini se da put do iste nije još uvek pronašao frontmen sastava. Ili se barem tako čini.

Džastin Robinson (Justin Robinson) već uveliko prelazi paterne na saksofonu... na poslednjem Hargruvovom albumu Earfood je svirao fenomenalni Džerald Klejton (Gerald Clayton), ali mi se čini da je neko drugi na klaviru. Bio sam u pravu, bio je to mladi Džon Batist (Jon Batiste), prepoznaću ga kasnije u seriji Treme.

I onda, u opštem javašluku i neizvesnosti, bend kreće da svira i kroz salu, od ulaznih vrata ka bini, praktično maršira sa trubom u ruci Roj Hargruv... i počinje da svira još pre nego što se popeo na binu.

Hm. Lepo. Zbunjujuće, ali lepo... ne razumem, ali mi se sviđa.

Čekajući hard-bop, afro-cuban i fanki hitove kao što su recimo (sa Earfood albuma, naravno) Voltonov I'm Not So Sure, ili komercijalni Stasbourg/St.Denis, strpljivo slušam započet sešn.